Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud
Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete
Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer
Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl
Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk
Koga okruži plamen ljubomore, taj je strelu na samog sebe okrenuo.
Kao što je strast glas tela, tako je savest glas duše.
Nije važno koliko knjiga ima, već koliko dobrih.
Kad bi svi znali šta jedni o drugima govore, na svetu ne bi bilo ni četvoro prijatelja.
Svaka muzika je kao škripa kad je duša raštimovana.
Većina ljudi je sposobnija za velika dela nego za dobročinstva.
Čuvaj se čoveka čiji je Bog na nebesima.
Najjednostavnije istine upravo su one do kojih čovek uvek dolazi prekasno.
Što je kavez divljoj životinji, to je zakon sebičnom čoveku.
Malo znanje čini ljude oholim, a veliko skromnim. Zato prazno klasje naduveno diže glavu uvis, a puno – obara glavu ka zemlji.
Za vreme dinastije Tang živeo je i bio veoma poznat pesnik po imenu Cao Gu. Jedan drugi pesnik koji se zvao Čang Cjen, divio mu se i mnogo voleo njegovu poeziju. Kada je Čang Cjen čuo da Cao Gu dolazi u njegov grad, poželeo je da ga vidi i čuje neku od njegovih novih pesama.
Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele.
Pošao čovek berberinu da se podšiša i dotera brkove i bradu. Dok je berberin radio, započeli su zanimljiv razgovor. Pričali su o raznim temama i naposletku su počeli da pričaju i o Bogu. Berberin je rekao: „Ja ne verujem da Bog postoji.“ „Zašto to kažeš?“, upita ga mušterija.
Jednom davno neki čovek u gradu Nebri napravio je sinu divnu tablu za igranje gebete. Izrezao ju je od maslinovog drveta, a kada je bila gotova, naučio je sina kako će da igra tu igru. Dečak je bio presrećan što je dobio tako divnu stvarčicu, i ujutru, kad je poveo stoku u dolinu na pašu, poneo je i svoju novu tablu. Nije više hteo da je ispušta iz ruku.
Bio jednom jedan čamdžija koji beše veoma, veoma dobar. Svakoga dana je svojim čamcem prevozio putnike preko reke. Svi su ga voleli i svi su uživali dok su se njegovim čamcem prevozili sa jedne obale na drugu.
Jednog dana, jedan mladić priđe čamdžiji i reče: „Voleo bih da postanem tvoj učenik. Hteo bih da od tebe naučim veštine koje su potrebne da se bude čamdžija. Ti si veoma dobar, pa da li bi me, molim te, poučio?“
O moj Bože okrutnog li boja!
Dva čoveka otkrivam u sebi.
Jedan, ljubav gajeć prema Tebi,
vernom srcu pruža mi spokoja.
Drugi, srdit na rešenja Tvoja,
na Tvoj zakon pobunio sve bi.
Oblaci nebeski, večni putnici,
stepom azurnom, u lancu bisernu
plovite, ko ja izgnanici,
s voljenog severa u zemlju južnu.
Opet moj dubok život glasno huči,
Kao da šire korito mu biva,
Svaka se slika sve više otkriva,
svaki mi predmet sve prisnije zvuči.
Na mome zidu visi japanska rukotvorina
Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana.
Obruči su odasvud civilizaciju stisli,
držeć je pod zakonima, smirenu, uz obmane svestrane;
jer čovekov je život u misli;