
Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete

Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni,
ali svi mogu biti dobri.
Konfucije

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl
Najbolji je lek za srdžbu - odlaganje.
Svako može da se razbesni. Ali, razgneviti se na pravu osobu, u pravoj meri, u pravo vreme, iz pravih razloga i na pravi način, to ne može svako.
Na hiljade sveća može se upaliti od jedne sveće, a život te sveće time se neće skratiti. Sreća se nikad ne smanjuje kada se podeli.
Nije sramota pasti, sramota je ne dići se.
Ako trpiš greške prijatelja, sam ih praviš.
Ko dobro čini, od njega se još više dobra očekuje.
Dobre i plemenite obično mnogo mrze jer su redovno iskreni i nazivaju stvari njihovim pravim imenom.
Znamo šta jesmo, ali ne znamo šta možemo biti.
Provesti život praveći greške ne samo da je časnije, već i korisnije nego provesti život ne radeći ništa.
Ne čudim se što vidim zle ljude, ali se čudim što se oni ničega ne stide.

Jednom davno živeo je u podnožju planine siromašni seljak sa svojom starom majkom, udovicom. Imali su komad zemlje koji ih je hranio i živeli su skromno, mirno i srećno. Njihovom provincijom Šining vladao je tiranin koji je, iako je bio ratnik, kukavički zazirao od svega što je bilo povezano sa opadanjem zdravlja i snage. To ga je navelo da izda surov ukaz.

Nan-in, japanski učitelj zena u periodu Meiđi (1868-1912), primio je jednom jednog profesora univerziteta koji mu je došao da se raspita o zenu. Nan-in je poslužio čaj.

Bio jednom jedan stari isposnik i živeo je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednoga dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.

Živeo jednom u Bengalu u Indiji jedan pobožan čovek. U njegovu je kuću svakog dana dolazio jedan poznavalac sanskrita i naglas čitao po nekoliko dirljivih duhovnih pouka iz Gite, Upanišada i Veda. Domaćin je posvećeno slušao ta predavanja.
Ta porodica je imala jednu pticu koji su nazvali Krišna. Držali su je u kavezu u sobi u kojoj su se održavala ta predavanja, pa ih je i ona slušala.

Stara Kineskinja je imala dve velike posude koje su visile na krajevima motke koju je nosila na ramenima. Jedna od posuda je imala pukotinu na sebi dok je druga bila savršena i uvek donosila celu količinu vode. Na kraju dugog puta između izvora i kuće, napukla posuda bi stigla polupuna. Ovo se dešavalo čitave dve godine: žena je donosila kući samo posudu i po vode.

Ti koji pročitaš moj kam,
možda si hodio do zvezda
i vratio se,
jer tam i neima ništa do ponovo ti sam.

Smiluj se i udeli gutljaj vode jutarnjim pticama,
pomisli uvek da one na to imaju više prava nego ljudi:

Tako, treba da svladamo
ovu našu ćud opaku,
pomamu i čežnju svaku,
jer zapravo mi sanjamo.

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.