
Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah
Nije važno koliko knjiga ima, već koliko dobrih.
Kao što je strast glas tela, tako je savest glas duše.
Bolje je ponešto sakriti, nego rđavo prikazati.
Gluposti velikaša prolaze u svetu kao mudre reči.
Ljude ne uznemiravaju stvari koje se dešavaju, već ih uznemirava njihovo sopstveno mišljenje o stvarima koje se dešavaju.
Pametni roditelji će svojoj deci ponekad dopustiti da pogreše.
Dete koje živi sa podsmehom uči da bude stidljivo. Dete koje živi sa zamerkama uči da osuđuje druge. Dete koje živi sa nepoverenjem uči da podvaljuje.
Dete koje živi sa ljubavlju uči da voli. Dete koje živi sa ohrabrenjima uči se poverenju. Dete koje živi sa istinom uči se pravdi. Dete koje živi sa pohvalama uči se da poštuje. Dete koje živi učestvujući, uči da bude uviđavno. Dete koje živi sa znanjem uči se mudrosti. Dete koje živi sa srećom pronaći će ljubav i lepotu.
Zadovoljstvo je kamen mudrosti: sve što dodirne, pretvara se u zlato.
Po prirodi nemamo mane koje ne bi mogle da postanu vrline, niti vrline koje ne bi mogle da postanu mane.

Pošao čovek berberinu da se podšiša i dotera brkove i bradu. Dok je berberin radio, započeli su zanimljiv razgovor. Pričali su o raznim temama i naposletku su počeli da pričaju i o Bogu. Berberin je rekao: „Ja ne verujem da Bog postoji.“ „Zašto to kažeš?“, upita ga mušterija.

Kraj prostranog zaliva na obali Atlantika živeo je u stara vremena čuveni indijanski ratnik. Pričalo se da je jedan od Gluskepovih najboljih pomagača i prijatelja i da je za njega učinio mnoge čudesne podvige. A imao je i izvanrednu i neobičnu moć: mogao je da sebe učini nevidljivim; tako je mogao neopaženo da se umeša među svoje neprijatelje i da čuje njihove zavere. Među ljudima je bio poznat kao Jaki Nevidljivi Vetar.

Živeo nekada neki car iz dinastije careva Senara, gospodar Plavog Sultanata. Pođe on jednom u drugu zemlju da bi tamo uništio neprijatelja i na tom putu ugleda derviša gde sedi i posmatra nešto u svojim rukama.

Vladika iz grada Arhangelska putovao je brodom u Solovecki. Tim istim brodom putovali su bogomoljci Božjim ugodnicima. Vetar je bio povoljan, vreme vedro, nigde nije bilo talasa. Bogomoljci – od kojih su neki ležali, neki jeli, neki sedeli u grupicama – razgovarali su jedan s drugim. I vladika je izašao na palubu, šetao je tamo-amo po mostu. Dođe vladika do pramca, vidi, okupila se grupica ljudi. Omanji čovek pokazivao je rukom nešto prema moru i govorio, a ljudi su slušali.

Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele.

Žagor stade. Već sam usred bine.
O dovratak naslonjen: ja lovim
u odjeku nekom iz dubine
Šta će biti sa životom ovim.

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Čas ko ljuta zver zavije,
Zaplače ko dete čas.

Smejem se kad čujem da je riba u vodi žedna,
zar ne vidiš da je onaj Stvarni u domu tvom,
a ti od šume do šume, neumorno lutaš!

Ej, kako brzo izmiču nam leta,
Nevinost njihov ne zadrža tok,
glavu od belog ne sačuva cveta,
ni da se produži ljute smrti rok...