Ulegnut u jari, nepomično sniva
Crven pesak golem ko pučina prava.
Talasanje mrtvo vidik ispunjava,
Pun bakarne pare, gde čovek prebiva.
 

Kad pred mrak nad zimskim tlom
razlegne se zvona jeka,
mnoge sto zastrven čeka,
pripravan ih čeka dom.

Ti si posuo stazu stvaranja
zamkama bez broja,
opsjenjivi Bože.
Vještim si rukama upleo
niti varave vjere
u svagdanji naš život;
i veličini si udario pečat priviđenja.

Prezreti možete oči najslavnije,
Mog deteta oči koje zrače same
Ne znam kakvu blagost i dobrotu Tame!
Oči, meni ljupki mrak vaš neka lije!