
Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni,
ali svi mogu biti dobri.
Konfucije

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk
Ne zaboravljaj svoje neuspehe u času uspeha.
Ako hoćemo da nas svet voli, moramo i mi voleti svet.
Laž je kao grudva snega, što je duže valjamo, postaje sve veća.
Ne govori o svom uspehu pred osobom koja nije uspela.
Niko nije slučajno dobar, vrlini se čovek mora naučiti.
Ko dobro čini, od njega se još više dobra očekuje.
Čovek može naneti zlo drugima ne samo svojom aktivnošću nego i neaktivnošću i u oba slučaja je odgovoran.
Bolje je da se nepravde događaju, nego da se na nepravedan način popravljaju.
Život je crtanje u kome ne možete da upotrebite gumicu za brisanje.
Nije opasno govoriti gluposti, opasno je govoriti ih u ime principa.

Živeo nekada neki car iz dinastije careva Senara, gospodar Plavog Sultanata. Pođe on jednom u drugu zemlju da bi tamo uništio neprijatelja i na tom putu ugleda derviša gde sedi i posmatra nešto u svojim rukama.

Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele.

Jednom jahao paša sa pratnjom kroz polje. Najednom on ugleda kako neki nemoćan starac sadi maslinovo drvo. Paša se začudi, dojaha do starca, pa ga upita:

Za vreme dinastije Tang živeo je i bio veoma poznat pesnik po imenu Cao Gu. Jedan drugi pesnik koji se zvao Čang Cjen, divio mu se i mnogo voleo njegovu poeziju. Kada je Čang Cjen čuo da Cao Gu dolazi u njegov grad, poželeo je da ga vidi i čuje neku od njegovih novih pesama.

Vladar She je toliko voleo zmajeve da je naredio da mu svuda po kući naslikaju i uklešu zmajeve. Kada je pravi zmaj na nebu čuo za to, sleteo je na zemlju i proturio svoju glavu kroz vrata njegove kuće, a rep kroz jedan od prozora.

Ulegnut u jari, nepomično sniva
Crven pesak golem ko pučina prava.
Talasanje mrtvo vidik ispunjava,
Pun bakarne pare, gde čovek prebiva.

Uz plavet rešetke, prelja savijena.
Vrtom raspevanim trepti stablo svako;
Nju zaneo zuk je staroga vretena.

“Nada” je jedna pernata stvar –
što se smestila pod dušin svod –
i peva nekakvu pesmu bez teksta –
i nikad ne prestaje – šta god –

Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Čas ko ljuta zver zavije,
Zaplače ko dete čas.

U ono doba mladog ljeta, kada
pod Vodenjakom sunce grije vlasi
i vidno već duljina noći pada,