
Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer
Ma kada umro, čovek koji je činio dobra dela kad god je mogao, ne može se potužiti da nije dugo živeo.
Bolje je upaliti i jednu malu svetiljku nego proklinjati tamu.
Karakter je čoveku sudbina.
Najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi.
Koga okruži plamen ljubomore, taj je strelu na samog sebe okrenuo.
Remek-delo je dete koje uvek krste tek posle očeve smrti.
Po prirodi nemamo mane koje ne bi mogle da postanu vrline, niti vrline koje ne bi mogle da postanu mane.
Bog ne gleda na to koliko radimo, već na to koliko volimo da to radimo.
Samo deca koja ne slušaju mogu postati bolja od svojih roditelja.

Starac nosaše breme drva. Vesma utruđen, zbaci breme, govoreći: „He, prokleta smrti, gdi si ti te ne dođeš da me uzmeš s ovoga sveta, da se ne mučim.“

U doba zaraćenih država, vladar države Vei, prema dogovoru sa vladarom države Cao, trebalo je da pošalje svoga sina u državu Cao kao zalog za mir. Odlučio je da sa sinom posalje čoveka kome je najviše verovao. Bio je to Pang Zong.

Sokrat je sedeo ispred kapija Atine, kad mu priđe jedan čovek i reče: “Razmišljam da se preselim u Atinu. Da li bi, molim te, mogao da mi kažeš kako se tu živi?”

Jednom kralj zamoli jednog svog veoma dragog prijatelja da ga prati. Kralj mu reče: „Pošao bih u dugu šetnju. Pođi sa mnom. Idemo na izlet da uživamo“. Prijatelj rado prihvati poziv, pa obojica pođoše u šetnju. Usput videše nekog čoveka kako hoda dvadesetak metara ispred njih. Kralj reče svom prijatelju: „Ti sve znaš. Imam puno poverenje u tebe. Možeš li da mi kažeš čime se ovaj čovek bavi?“

Dok je Bopdep bio mlad, išao u školu i učio sanskrit, bio je najgori učenik. Ništa mu nije polazilo za rukom. Njegovi roditelji su ga nemilosrdno grdili, a njegovi učitelji ga mlatili na mrtvo ime, ali ništa nije donelo nikakvog dobra. Na kraju su njegovi učitelji odustali i izbacili ga iz škole. Bopdeb je bio tako glup da ni njegovi roditelji nisu hteli da ga zadrže.

Ako možeš da sačuvaš razum, kada ga oko tebe
Gube i osuđuju te,
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe, kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju.
Ako možeš da čekaš, a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži, a da sam ne upadneš u laž.
Ili da te mrze, a da sam ne daš maha mržnji
I da ne izgledaš, u očima sveta suviše dobar,
Ni tvoje reči suviše mudre.

S onu stranu govora i uma,
U reku večno blistave svetlosti
Moje srca zaranja...

Kako kada na praznik da polje vidi
Izlazi ratar, izjutra, posle vrele
Noći iz koje munje osvežavajuće
Padahu stalno, a daljinom još tutnji grom,
Među obale svoje opet ulazi reka,
Svežinom tle se zeleni...

Oblaci nebeski, večni putnici,
stepom azurnom, u lancu bisernu
plovite, ko ja izgnanici,
s voljenog severa u zemlju južnu.

Kad dečak bejah
Spasavao me je često jedan bog
Od vike i šiba ljudi.
Tad igrah se bezbedno i dobro
Sa cvetovima u gaju
I lahori nebeski igrahu se sa mnom.