
Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud

Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk
Samo vrlina daje trajno zadovoljstvo.
Živimo, braćo, srećno i ne mrzimo one koji nas mrze.
Karakter je čoveku sudbina.
Ako zlo neće od tebe, a ti beži od njega.
Nagovoriti druge da čine dobro, veće je dobro nego ga sam činiti.
U životu, kao i u šahu, primećujemo svoje greške tek onda kada se drugi njima koriste.
Istorija je laž oko koje smo se ujedinili.
Srećni li su narodi koji imaju dosadnu istoriju.
Samo potpuno časni ljudi mogu biti srećni.
U vremenima kad su svi ljudi uplašeni i zbunjeni, ili uvređeni i oštećeni, zlo se lako prima i širi dalje.

Jedan učenik je jednom rekao Sokratu da je neki tiranin iz nekog dalekog grada otelotvorenje apsolutnog zla.
„Ne mogu da se složim sa tobom da je taj tiranin otelotvorenje Apsolutnog Zla“, odgovori Sokrat, „ali bih jako voleo da si u svojoj pretpostavci u pravu“.

Konfucijev učenik Zi Gong jednom upita svog učitelja:
„Postoji li bilo koja reč koja bi mogla da čoveku bude vodič kroz čitav život?“
Učitelj mu odgovori: „Šta misliš o „šu“ (uzajamnost): nikad ne naturaj drugima nešto što ti sam ne bi izabrao za sebe?“

U davna vremena kraj jedne od mnogobrojnih pagoda u Paganu stajahu ogromna klešta. Tu su carske sudije obično dovodile parničare i svaka od zavađenih strana morala je da da izjavu držeći gurnuvši ruku u otvorena klešta. Kad god bi neko slagao, klešta bi mu odmah jako stegla ruke. Zbog toga nesta u zemlji varalica i lopova a sudije su, nemajući nikakva posla, živeli u potpunom miru.

Jednom jahao paša sa pratnjom kroz polje. Najednom on ugleda kako neki nemoćan starac sadi maslinovo drvo. Paša se začudi, dojaha do starca, pa ga upita:

Jedan šeih, po imenu Ismain Ali, imao je ženu i inoču. Sa ženom je imao dva sina, a sa inočom jednog i taj je bio najmlađi. Šeih je bio vrlo bogat čovek. Gledajući kako se u mnogim porodicama dešava da sinovi lako i brzo straće nasleđenu očevinu, šeih reče samom sebi:
- Ja ću svojim sinovima dati priliku da se naviknu na imovinu i zarana nauče kako njom valja rukovati.
Tako prizove sva tri sina i reče im:

Ti si posuo stazu stvaranja
zamkama bez broja,
opsjenjivi Bože.
Vještim si rukama upleo
niti varave vjere
u svagdanji naš život;
i veličini si udario pečat priviđenja.

S onu stranu govora i uma,
U reku večno blistave svetlosti
Moje srca zaranja...

Sumnja je brava, vera je ključ.
Mržnja je brava, ljubav je ključ.

Živjeh, al vodom ne zgasih žeđ,
ni plodovima zemlje ne utolih glad,
jer se glad i žeđ
vraćahu svaki dan u utrobu moju,
kao što se vraćah ja iz polja kući svojoj isti,
al za taj dan drukčiji.

Prezreti možete oči najslavnije,
Mog deteta oči koje zrače same
Ne znam kakvu blagost i dobrotu Tame!
Oči, meni ljupki mrak vaš neka lije!