
Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni,
ali svi mogu biti dobri.
Konfucije

Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete
Ne govori o svom uspehu pred osobom koja nije uspela.
Ako je priroda snažnija od obrazovanja, čovek postaje priprost. Ako je obrazovanje snažnije od prirode, čovek postaje dobar činovnik. Ako između prirode i obrazovanja postoji ravnoteža, pojavljuje se mudrac.
Ako na stazi života potrčiš i padneš, podigni se i očisti prašinu, jer nije gubitnik onaj koji pada, već onaj koji ostaje da leži.
Telesna lepota ima nečeg životinjskog ako je bez duha.
Bolje je upaliti i jednu malu svetiljku nego proklinjati tamu.
Najjednostavnije istine upravo su one do kojih čovek uvek dolazi prekasno.
Ne plači i ne ljuti se, već nastoj da shvatiš.
Zapazio sam da me ljudi slušaju samo kada govorim o nedelima.
Nikada ljudi ne čine zla dela sa većom spokojnošću i uverenošću da imaju pravo, nego onda kada to čine u ime vere.

Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele.

Konfucijev učenik Zi Gong jednom upita svog učitelja:
„Postoji li bilo koja reč koja bi mogla da čoveku bude vodič kroz čitav život?“
Učitelj mu odgovori: „Šta misliš o „šu“ (uzajamnost): nikad ne naturaj drugima nešto što ti sam ne bi izabrao za sebe?“

Vladar She je toliko voleo zmajeve da je naredio da mu svuda po kući naslikaju i uklešu zmajeve. Kada je pravi zmaj na nebu čuo za to, sleteo je na zemlju i proturio svoju glavu kroz vrata njegove kuće, a rep kroz jedan od prozora.

Jednog lepog sunčanog dana školjka izađe na obalu mora, otvori se i stade se sunčati. Nedaleko od nje slete jedna šljuka. Spazivši otvorenu školjku kako se bezbrižno sunča, zalete se i zari kljun u njeno meso.

Jedan šeih, po imenu Ismain Ali, imao je ženu i inoču. Sa ženom je imao dva sina, a sa inočom jednog i taj je bio najmlađi. Šeih je bio vrlo bogat čovek. Gledajući kako se u mnogim porodicama dešava da sinovi lako i brzo straće nasleđenu očevinu, šeih reče samom sebi:
- Ja ću svojim sinovima dati priliku da se naviknu na imovinu i zarana nauče kako njom valja rukovati.
Tako prizove sva tri sina i reče im:

Ako možeš da sačuvaš razum, kada ga oko tebe
Gube i osuđuju te,
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe, kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju.
Ako možeš da čekaš, a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži, a da sam ne upadneš u laž.
Ili da te mrze, a da sam ne daš maha mržnji
I da ne izgledaš, u očima sveta suviše dobar,
Ni tvoje reči suviše mudre.

Žagor stade. Već sam usred bine.
O dovratak naslonjen: ja lovim
u odjeku nekom iz dubine
Šta će biti sa životom ovim.

Oh, ponižena, sveta poezijo!
Kako li gaze tvoje dostojanstvo
glupani, i to onda baš kad žele
ponajviše da te u visine dignu.

Manja od najmanjeg,
Veća od najvećeg,
Duša živi
U tajnom srcu čoveka.
(Kata upanišada)