
Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl
Znam samo da ništa ne znam.
Jedno "evo ti" vredi više nego deset "neka ti Bog pomogne".
Kriviti druge zbog naših nevolja, znak je neznanja; kriviti sebe, početak uviđanja; ne kriviti ni sebe ni druge, znak je mudrosti.
Ne govori o svom uspehu pred osobom koja nije uspela.
Nije dobro zaboraviti dobro, dobro je smesta zaboraviti što nije dobro.
Kako ćeš upoznati samog sebe? Posmatranjem nikada, ali zato delovanjem.
Pokušaj da obavljaš svoju dužnost, pa ćeš odmah saznati koliko vrediš.
Zlatno doba je doba u kojem nije vladalo zlato.
Sa politikom je kao i sa pravopisom: greške koje se ponavljaju postanu pravilo.
Po prirodi nemamo mane koje ne bi mogle da postanu vrline, niti vrline koje ne bi mogle da postanu mane.
Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.

Jednom jahao paša sa pratnjom kroz polje. Najednom on ugleda kako neki nemoćan starac sadi maslinovo drvo. Paša se začudi, dojaha do starca, pa ga upita:

Za vreme dinastije Tang živeo je i bio veoma poznat pesnik po imenu Cao Gu. Jedan drugi pesnik koji se zvao Čang Cjen, divio mu se i mnogo voleo njegovu poeziju. Kada je Čang Cjen čuo da Cao Gu dolazi u njegov grad, poželeo je da ga vidi i čuje neku od njegovih novih pesama.

Starac nosaše breme drva. Vesma utruđen, zbaci breme, govoreći: „He, prokleta smrti, gdi si ti te ne dođeš da me uzmeš s ovoga sveta, da se ne mučim.“

U doba zaraćenih država, vladar države Vei, prema dogovoru sa vladarom države Cao, trebalo je da pošalje svoga sina u državu Cao kao zalog za mir. Odlučio je da sa sinom posalje čoveka kome je najviše verovao. Bio je to Pang Zong.

Jedan šeih, po imenu Ismain Ali, imao je ženu i inoču. Sa ženom je imao dva sina, a sa inočom jednog i taj je bio najmlađi. Šeih je bio vrlo bogat čovek. Gledajući kako se u mnogim porodicama dešava da sinovi lako i brzo straće nasleđenu očevinu, šeih reče samom sebi:
- Ja ću svojim sinovima dati priliku da se naviknu na imovinu i zarana nauče kako njom valja rukovati.
Tako prizove sva tri sina i reče im:

Devojče ovo, moj oče i majko moja Flakilo,
s ljupkim ustašcima, milo, svu radost poveravam vama,

Iako ne znam
Kuda vodi sledeći korak
Znam...

U ono doba mladog ljeta, kada
pod Vodenjakom sunce grije vlasi
i vidno već duljina noći pada,

…Skupiše se na livadi
Sa oružjem, bojnom spremom,
Išarani ratnom bojom,
Neki kao list ujesen,
Neki kao rano nebo,
Divlje motre jedni druge;
Na licu im oštar prkos,
U srcima bes iskonski,
Od predaka nasleđena
Mržnja, žudnja za osvetom.

Ti si posuo stazu stvaranja
zamkama bez broja,
opsjenjivi Bože.
Vještim si rukama upleo
niti varave vjere
u svagdanji naš život;
i veličini si udario pečat priviđenja.