
Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni,
ali svi mogu biti dobri.
Konfucije
Jednu polovinu života čovek provede gubeći zdravlje, a drugu polovinu pokušavajući da ga vrati.
Nije važno koliko knjiga ima, već koliko dobrih.
Kriviti druge zbog naših nevolja, znak je neznanja; kriviti sebe, početak uviđanja; ne kriviti ni sebe ni druge, znak je mudrosti.
Ko živi u dobru a traži bolje, neka se ne žali kad ga snađe gore.
Nije sramota pasti, sramota je ne dići se.
Da je sa svetom sve u redu, niko od nas ne bi imao šta da radi.
Ujedenog ne možemo izlečiti ako ubijemo psa.
Opšte mišljenje nije najmerodavnije.
Današnji naučnici misle duboko, umesto da misle jasno. Čovek mora da bude mentalno zdrav da bi mislio jasno; za razliku od toga, neko može da misli duboko, a da bude potpuno lud.
Dobri karakteri su kao dobra književna dela, ne oduševljavaju toliko na početku koliko na kraju.

Živela jednom jedna udovica sa sinom jedincem, koji se zvao Sjao Liu. Majka je sina toliko volela da ga je, bez obzira na svoje siromaštvo, dala na škole.

Nan-in, japanski učitelj zena u periodu Meiđi (1868-1912), primio je jednom jednog profesora univerziteta koji mu je došao da se raspita o zenu. Nan-in je poslužio čaj.

Starac nosaše breme drva. Vesma utruđen, zbaci breme, govoreći: „He, prokleta smrti, gdi si ti te ne dođeš da me uzmeš s ovoga sveta, da se ne mučim.“

Za vreme dinastije Tang živeo je i bio veoma poznat pesnik po imenu Cao Gu. Jedan drugi pesnik koji se zvao Čang Cjen, divio mu se i mnogo voleo njegovu poeziju. Kada je Čang Cjen čuo da Cao Gu dolazi u njegov grad, poželeo je da ga vidi i čuje neku od njegovih novih pesama.
nsp-433.jpg)
Nekada davno živeo jedan čovek po imenu Čeng Šan. Uobražavao je da je jako mudar. S velikom mukom uštedeo je petnaest kilograma srebrnog novca. Bio je presrećan ali i strašno zabrinut, mislio je: "Moram odmah da sakrijem pare. Može se desiti da naiđe neki lopov i da ih ukrade. Šta bih onda?"

S onu stranu govora i uma,
U reku večno blistave svetlosti
Moje srca zaranja...

Ko sada plače negde u svetu,
ko bez razloga plače u svetu,
zbog mene plače.

Vama - ko u mrtvom gradu svom živ osta -
velim: Smilujte se najzad sebi sami,
nek vas rat nikad više ne namami -
ko da dosadašnjih nije bilo dosta:
preklinjem vas, sebi smilujte se sami!
nsp-434.jpg)
Nada postoji, zato ja postojim.
Bezbrojna osujećenja nisu me zastrašila.

Kako kada na praznik da polje vidi
Izlazi ratar, izjutra, posle vrele
Noći iz koje munje osvežavajuće
Padahu stalno, a daljinom još tutnji grom,
Među obale svoje opet ulazi reka,
Svežinom tle se zeleni...