
Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud
Raditi u besu, isto je što i jedriti po buri.
Koga okruži plamen ljubomore, taj je strelu na samog sebe okrenuo.
Kad bi svi znali šta jedni o drugima govore, na svetu ne bi bilo ni četvoro prijatelja.
Samo vrlina daje trajno zadovoljstvo.
Ko živi u dobru a traži bolje, neka se ne žali kad ga snađe gore.
Dok čovek traga za mudrošću, dotle je i mudrac. Čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, postaje budala.
Da je sa svetom sve u redu, niko od nas ne bi imao šta da radi.
Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo.
Sanjao sam da bi život trebao da bude radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvideo da je u naporu radost.
Ekonomija koja škodi moralnom zdravlju nekog pojedinca ili nacije je nemoralna i stoga je grešna. Isto tako je nemoralna ona ekonomija koja nekoj zemlji dozvoljava da izrabljuje neku drugu.

Jedan učenik je jednom rekao Sokratu da je neki tiranin iz nekog dalekog grada otelotvorenje apsolutnog zla.
„Ne mogu da se složim sa tobom da je taj tiranin otelotvorenje Apsolutnog Zla“, odgovori Sokrat, „ali bih jako voleo da si u svojoj pretpostavci u pravu“.

Bio jednom jedan čamdžija koji beše veoma, veoma dobar. Svakoga dana je svojim čamcem prevozio putnike preko reke. Svi su ga voleli i svi su uživali dok su se njegovim čamcem prevozili sa jedne obale na drugu.
Jednog dana, jedan mladić priđe čamdžiji i reče: „Voleo bih da postanem tvoj učenik. Hteo bih da od tebe naučim veštine koje su potrebne da se bude čamdžija. Ti si veoma dobar, pa da li bi me, molim te, poučio?“

Konfucijev učenik Zi Gong jednom upita svog učitelja:
„Postoji li bilo koja reč koja bi mogla da čoveku bude vodič kroz čitav život?“
Učitelj mu odgovori: „Šta misliš o „šu“ (uzajamnost): nikad ne naturaj drugima nešto što ti sam ne bi izabrao za sebe?“

Trgovac je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene radnje posmatrao prolaznike. Jedna devojčica je prišla radnji i prislonila nosić na izlog. Njene, kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je u radnju odlučno i prstom pokazala tirkiznu ogrlicu. "To je za moju sestru! Možete li da mi je zapakujete kao poklon?" Trgovac s nevericom pogleda devojčicu i upita: "A koliko para imaš, devojčice?"

Živeo nekada neki car iz dinastije careva Senara, gospodar Plavog Sultanata. Pođe on jednom u drugu zemlju da bi tamo uništio neprijatelja i na tom putu ugleda derviša gde sedi i posmatra nešto u svojim rukama.

Oblaci nebeski, večni putnici,
stepom azurnom, u lancu bisernu
plovite, ko ja izgnanici,
s voljenog severa u zemlju južnu.

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Ko sada plače negde u svetu,
ko bez razloga plače u svetu,
zbog mene plače.

Kako je surov bio i bez osećaja
ko je prvi izumeo strašni mač!
Otad su u rodu ljudskom ubistva i bitke.
Otada kraći put vodi u strašnu smrt.
Ništa on, nesrećnik, nije bio kriv.

Oh, ponižena, sveta poezijo!
Kako li gaze tvoje dostojanstvo
glupani, i to onda baš kad žele
ponajviše da te u visine dignu.