
Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni,
ali svi mogu biti dobri.
Konfucije

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer

Mi ne vidimo stvari onakve kakve jesu.
Mi ih vidimo onakve kakvi mi jesmo
Talmud
Na hiljade sveća može se upaliti od jedne sveće, a život te sveće time se neće skratiti. Sreća se nikad ne smanjuje kada se podeli.
Ti imaš jednu dužnost. Učini ma šta drugo, učini koliko hoćeš stvari, potpuno ispuni svoje vreme, pa ipak ako ne izvršiš svoj zadatak, svo tvoje vreme biće potrošeno uzalud.
Pomozi onome koji nosi teret, a ne onome koji se žali na teret koji je spustio.
Ako trpiš greške prijatelja, sam ih praviš.
Znati da znaš ono što znaš i da ne znaš ono što ne znaš – eto najvećeg znanja!
Ne radi ono što ne treba, pa ćeš uraditi sve što treba.
Remek-delo je dete koje uvek krste tek posle očeve smrti.
Ljudi su samo onda smešni kada se prave ili žele da budu ono što nisu.
Od svih kritičara najveći je, najgenijalniji i najnepogrešiviji – vreme.
Nije opasno govoriti gluposti, opasno je govoriti ih u ime principa.

Jednog Sokratovog učenika i kasnijeg učitelja filozofije, Antistena iz Atine, neko htede da obraduje i reče mu:
- Ljudi te veoma hvale.

Bio jednom jedan čovek koji se vraćao kući sa pijace sa svojom kamilom, i pošto mu je dan dobro prošao, on odluči da se zaustavi u džamiji usput i da se zahvali Bogu.

U davna vremena kraj jedne od mnogobrojnih pagoda u Paganu stajahu ogromna klešta. Tu su carske sudije obično dovodile parničare i svaka od zavađenih strana morala je da da izjavu držeći gurnuvši ruku u otvorena klešta. Kad god bi neko slagao, klešta bi mu odmah jako stegla ruke. Zbog toga nesta u zemlji varalica i lopova a sudije su, nemajući nikakva posla, živeli u potpunom miru.

Bio jednom jedan stari isposnik i živeo je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednoga dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
nsp-433.jpg)
Nekada davno živeo jedan čovek po imenu Čeng Šan. Uobražavao je da je jako mudar. S velikom mukom uštedeo je petnaest kilograma srebrnog novca. Bio je presrećan ali i strašno zabrinut, mislio je: "Moram odmah da sakrijem pare. Može se desiti da naiđe neki lopov i da ih ukrade. Šta bih onda?"

Smiluj se i udeli gutljaj vode jutarnjim pticama,
pomisli uvek da one na to imaju više prava nego ljudi:

Doba izmaglice i smekšalog ploda,
nerazdvojni druže sunca koje stari;
s njim snuješ da se oteža i nadoda
rodom loza što slamom streha krstari;

Onaj ko svet je ovaj voleo
Samo je bolove mučne požnjeo...

Ti si posuo stazu stvaranja
zamkama bez broja,
opsjenjivi Bože.
Vještim si rukama upleo
niti varave vjere
u svagdanji naš život;
i veličini si udario pečat priviđenja.

Ulegnut u jari, nepomično sniva
Crven pesak golem ko pučina prava.
Talasanje mrtvo vidik ispunjava,
Pun bakarne pare, gde čovek prebiva.