
Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete

Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Sve što živi je sveto.
Život se raduje životu.
Viljem Blejk

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer
Ti imaš jednu dužnost. Učini ma šta drugo, učini koliko hoćeš stvari, potpuno ispuni svoje vreme, pa ipak ako ne izvršiš svoj zadatak, svo tvoje vreme biće potrošeno uzalud.
Ako na stazi života potrčiš i padneš, podigni se i očisti prašinu, jer nije gubitnik onaj koji pada, već onaj koji ostaje da leži.
Nije mudar onaj koji mnogo zna, već onaj čija su znanja korisna.
Najbolji je lek za srdžbu - odlaganje.
Ako trpiš greške prijatelja, sam ih praviš.
Nauka, pravilno shvaćena, leči čoveka od njegove oholosti. Ona mu, naime, pokazuje njegove granice.
Kada mrzimo naše neprijatelje, dajemo im veliku moć nad našim životom: moć nad našim snom, našim apetitom, našim zdravljem i našim duševnim mirom.
Svaki čovek je sklon da smatra javnim mišljenjem ono što on želi.
Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muve, a u koju se hvataju male.

Bila dva brata zajedno u kući, pa jedan sve radio, a drugi jednako besposličio i gotovo jeo i pio. I Bog im da te steku u svačemu: u govedima, u konjima, u ovcama, u svinjama, u čelama i u svemu drugome. Onaj koji je radio jednom pomisli u sebi: “Što bih ja i za ovog lenjivca radio? Bolje da se odelim, pa da za sebe radim, a njemu što drago!”

Vladika iz grada Arhangelska putovao je brodom u Solovecki. Tim istim brodom putovali su bogomoljci Božjim ugodnicima. Vetar je bio povoljan, vreme vedro, nigde nije bilo talasa. Bogomoljci – od kojih su neki ležali, neki jeli, neki sedeli u grupicama – razgovarali su jedan s drugim. I vladika je izašao na palubu, šetao je tamo-amo po mostu. Dođe vladika do pramca, vidi, okupila se grupica ljudi. Omanji čovek pokazivao je rukom nešto prema moru i govorio, a ljudi su slušali.

Nan-in, japanski učitelj zena u periodu Meiđi (1868-1912), primio je jednom jednog profesora univerziteta koji mu je došao da se raspita o zenu. Nan-in je poslužio čaj.

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe koju je tamo kupio od lokalnih ribara pa ih je upitao koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu. "Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari. "A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?" Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice. "Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?"

Bio jednom jedan stari isposnik i živeo je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednoga dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Ne preobraćaj.
Pusti ga da ide njegovim putem.
Ne daj se preobratiti.
Ti moraš da ideš svojim putem.

Ti si posuo stazu stvaranja
zamkama bez broja,
opsjenjivi Bože.
Vještim si rukama upleo
niti varave vjere
u svagdanji naš život;
i veličini si udario pečat priviđenja.

Onaj ko svet je ovaj voleo
Samo je bolove mučne požnjeo...