Kada sam radio kao student u Americi, davne ’72. ili ’73. godine, kao operater za prikazivanje školskih filmova za razne predmete, na času antropologije zajedno sa studentima sam gledao jedan dugometražni dokumentarac koji nikada nisam zaboravio.

***
Francuska filmska ekipa živjela je nekoliko mjeseci sa udaljenim plemenom u Australiji i proučavala je njihov život. Jednog dana na red je došao i fudbal…. Učili su ih kako se igra lopta i snimali. Prvo su donijeli dva mala gola i stavili ih na odgovarajuća mjesta, njih su rasporedili u dvije ekipe po pet, jednima obukli crvene, a drugima bijele dresove… Dali su im loptu i objasnili da se lopta gura samo nogama i da je cilj ubaciti loptu u protivnički gol. Bijeli su krenuli sa centra i bili nespretni, odmah su izgubili loptu. Crveni su se bolje snašli, tup, tup i dali su gol. Radovali su se, cijelo pleme je navijalo… Onda su sa centra krenuli opet bijeli i ponovo bili nespretni. Kada je lopta došla do prvog crvenog, on je stao i lagano je gurnuo svojim protivnicima. Bijeli su krenuli i opet izgubili loptu. Crveni su im je na isti način kao i u prethodnom slučaju vratili.
Onda su se umješali Francuzi i ponovo im objasnili šta je cilj igre – da se lopta ubaci u protivničku mrežu. Preko prevodioca su im crveni rekli: “Pa mi jesmo (ubacili) već jednom, sada je red na njih…“.
To je ta priča koja me uvijek podsjeća na to kakvi smo ljudi u stvari mi bili… Onda, kakvi bi u stvari trebali biti, a nadam se kakvi ćemo opet biti, ako iskreno shvatimo da ne moramo dobiti sve a oni drugi ništa; da nam nisu potrebni prostori a onima drugima ništa; da nam nije potrebna vlast a onima drugim ništa; da nam nisu potrebne milijarde a onima drugima ništa… I oni drugi su samo ljudi – isto kao i mi.

Ademir Kenović
preuzeto iz dnevnog lista "Danas"