Snom je čovjek uspavan teškijem,
U kom vidi strašna priviđenja,
I jedva se opredjelit može
Da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
Od sna ovog osvobodio se
Ah, njegove prevarne nadežde!
On je tada sebe utopio
U sna carstvo tvrđe i mračnije
I na pozor strašnij snoviđenja.

Hitrost mu je i lukavstvo dato
Samo teke da je člen dostojni
Na zemaljski sajam nesmisleni;
Volje mu je osnov položena
Na krilima nepostojanosti;
Želja mu je strastih užasnijeh
Pobuditelj, rukovođa slijepi;
Zloća, zavist, adsko nasljedije –
Ovo čojka niže skota stavlja;
Um ga opet s besmrtnima ravni!...

S točke svake pogledaj čovjeka,
Kako hoćeš sudi o čovjeku –
Tajna čojku čovjek je najviša!
Tvar je Tvorca čovjek izabrana:
Ako istok sunce svjetlo rađa,
Ako biće vri u luče sjajne,
Ako zemlja priviđenje nije,
Duša ljudska jeste besamrtna;
Mi smo iskra u smrtnu prašinu,
Mi smo luča tamom obuzeta.

Petar Petrović Njegoš (1813-1851), iz Luče mikrokozma