U ono doba mladog ljeta, kada
pod Vodenjakom sunce grije vlasi
i vidno već duljina noći pada,

kad slana zemlju crtežima krasi,
da bijelog brata lik dočara oku,
al joj toplina brzo crte zgasi,

seljak, što hrane ne ima za stoku,
ustaje, gleda, i videć poljane
sve u bjelini, tuče se po boku,

pa u dom svrativ, ko bijednik se stane
tužit što ne zna čega da se lati,
al opet gleda, i nada mu svane

kad vidi kako svijet u malo sati
promijeni lice; tad se štapa maši
i, izgnav ovce, na pašu ih prati.

Dante Aligijeri (1265-1321) (iz Božanstvene komedije, prepev: M. Kombol)