Nekada davno u zemlji iza planine Pepi San živeo je neki mudri i pravedni kralj. U njegovoj kraljevini sve je bilo dobro, narod je lepo živeo, pa je kralj bio zadovoljan. Jedino mu je bilo žao što nema dece. Razmišljao je o tome ko će ga jednoga dana naslediti.
- Dobro bi bilo da u našoj zemlji nađem neko vredno, isreno i pošteno dete, da odraste pored mene i nasledi me.
I kralj odluci da prema svojim željama pronađe dete koje bi ga nasledilo. Da bi to ostvario, naredio je da se u celoj kraljevini svakom detetu pokloni seme nekog cveta, pa ko od dece odgaji najlepši cvet, naslediće ga na prestolu.
Uskoro su u celoj kraljevini sva deca počela da gaje cveće od dobijenog semena. I zaista, uz dobre savete i pomoć, mnoga deca su u svojim posudama odgajila cveće najraznoraznijih vrsta, boja i mirisa.
Kao i sva druga deca i mali dečak Suir se potrudio da njegovo cveće poraste. Ali... prošlo je deset dana, prošao je mesec, nabavio je najbolju zemlju, najbolje đubrivo, redovno zalivao i iznosio na sunce, sklanjao od vetra i kiše. Pričao mu je najlepše priče i trudio se na sve načine, ali od zakopanog semena u saksiji nije ništa poraslo.
Konacno, došao je dan kada je trebalo da sva deca pokažu kralju svoje cveće. I deca iz kraljevstva su pohitala ka dvoru noseći posude sa predivnim cvećem koje su prethodnih meseci uzgajali.
U velikoj bašti dvora kralj je sa pratiocima išao od jednog do drugog deteta razgledajući sta su uspeli da urade. Bilo je tu najraznovrsnijeg i najmirisnijeg cveća. Na kraju je stigao do malog Suira.
- A gde je tebi cvet? - upitao je kralj. Suir je kroz plač ispričao da se trudio, da je sve pokušao - ali iz semena nije ništa niklo. Kralj ga je zagrlio i glasno, da svi uju, rekao:
- Evo mog iskrenog i poštenog naslednika!
- Zašto on? Pa on je doneo praznu saksiju! - povikali su sa svih strana.
- Zato što sam svima podelio skuvano seme! A iz takvog semena nije moglo ništa da nikne!- mirno je odgovorio kralj.
Korejska narodna priča