
Nije čovečanstvo istkalo platno života. Mi smo samo jedna nit u njemu. Sve što činimo platnu, mi činimo sebi.
Sve su stvari povezane. Sve stvari povezuju.
Poglavica Sietl

Život je umetnost da se u svemu nađu lepota i radost.
Gete

Evo načina da saznate da li je vaša životna misija završena:
ako ste još živi, nije.
Ričard Bah

Deo leka nalazi se u želji da se izlečimo.
Seneka

Svetlo koje čovek upali za sebe
svetli kasnije i drugima.
Artur Šopenhauer
Jednu polovinu života čovek provede gubeći zdravlje, a drugu polovinu pokušavajući da ga vrati.
Na hiljade sveća može se upaliti od jedne sveće, a život te sveće time se neće skratiti. Sreća se nikad ne smanjuje kada se podeli.
Samo vrlina daje trajno zadovoljstvo.
Ako hoćemo da nas svet voli, moramo i mi voleti svet.
Onaj koji nikad ne pita ili zna sve, ili ne zna ništa.
Zakoni su uvek korisni onima koji imaju, a štetni onima koji nemaju.
Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muve, a u koju se hvataju male.
Pametni roditelji će svojoj deci ponekad dopustiti da pogreše.
Bolje je da se nepravde događaju, nego da se na nepravedan način popravljaju.
Od neopravdane kritike još je opasnija neopravdana pohvala.

Nan-in, japanski učitelj zena u periodu Meiđi (1868-1912), primio je jednom jednog profesora univerziteta koji mu je došao da se raspita o zenu. Nan-in je poslužio čaj.

Bio jednom jedan čamdžija koji beše veoma, veoma dobar. Svakoga dana je svojim čamcem prevozio putnike preko reke. Svi su ga voleli i svi su uživali dok su se njegovim čamcem prevozili sa jedne obale na drugu.
Jednog dana, jedan mladić priđe čamdžiji i reče: „Voleo bih da postanem tvoj učenik. Hteo bih da od tebe naučim veštine koje su potrebne da se bude čamdžija. Ti si veoma dobar, pa da li bi me, molim te, poučio?“

Bio jednom jedan stari isposnik i živeo je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednoga dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.

Stara Kineskinja je imala dve velike posude koje su visile na krajevima motke koju je nosila na ramenima. Jedna od posuda je imala pukotinu na sebi dok je druga bila savršena i uvek donosila celu količinu vode. Na kraju dugog puta između izvora i kuće, napukla posuda bi stigla polupuna. Ovo se dešavalo čitave dve godine: žena je donosila kući samo posudu i po vode.

Jednog Sokratovog učenika i kasnijeg učitelja filozofije, Antistena iz Atine, neko htede da obraduje i reče mu:
- Ljudi te veoma hvale.

U zle dane dođe pesnik
bolje dane da sagleda.
Sanjanog je sveta vesnik;
ovde stoji, drugde gleda.

Kao mineral sam umro i biljka postao
Kao biljka sam umro, kao životinja vaskrsao.
Kao životinja sam umro i postah Čovek.
Zašto bih se plašio? Šta sam izgubio smrću?

Ulegnut u jari, nepomično sniva
Crven pesak golem ko pučina prava.
Talasanje mrtvo vidik ispunjava,
Pun bakarne pare, gde čovek prebiva.

Iako ne znam
Kuda vodi sledeći korak
Znam...

Živjeh, al vodom ne zgasih žeđ,
ni plodovima zemlje ne utolih glad,
jer se glad i žeđ
vraćahu svaki dan u utrobu moju,
kao što se vraćah ja iz polja kući svojoj isti,
al za taj dan drukčiji.